Vječna dilema, skoro pa filozofska. A zapravo rekla bih kolektivni poremećaj.

Čistiš prije, naravno da čistiš prije jer ne možeš valjda pustiti ljude da vide kako stvarno živiš. Ribaš kao da će doći sanitarna inspekcija, a poslije stojiš u kuhinji, gledaš čaše i tanjure i pitaš se jesi li čistila da bi mogla opet čistiti. Prije gostiju čistimo da ljudi misle da živimo urednije nego što živimo, nakon gostiju čistimo da izbrišemo tragove da su ti isti ljudi ikad bili tu. U oba slučaja čistimo zbog dojma. Za koga? Za njih, da vide kako smo tip-top? Ili za sebe, da si vratimo iluziju kontrole nad kaosom koji zovemo život?

Možda je jedino razumno rješenje ne čistiti ni prije ni poslije. Pa nek vide sve i nek zapamte…pa možda i ne dođu drugi put. Što, kad bolje razmislim, dramatično smanjuje potrebu za čišćenjem.

Zamisli luksuz da te boli briga. Da netko dođe i vidi SVE…i da ostane.

Odluči! Hoćeš li čistiti prije, poslije…ili ćeš jednom probati dočekati goste bez generalke i ispratiti ih bez grižnje savjesti? Zvuči opasno, skoro pa skandalozno. S vremenom valjda dođe i taj trenutak kad shvatiš da su gosti došli zbog tebe.

Ako vam netko prestane dolaziti jer nije savršeno čisto, možda ste zapravo nešto jako dobro očistili. U cijeloj priči je stvarno prljava jednino ta potreba da stalno nešto glumimo.

Zato je bitno da su pločice sjajne. Da se imamo gdje ogledati dok glumimo da nam je sve pod kontrolom.