Partnera, ljubavnika, ljubavnicu, nekoga s posla? Ne daj Bože svekrvu ili punicu? Ne mislim na ono normalno čišćenje iz kategorije “dolaze mi gosti pa ću malo pospremiti”, nego na onu posebnu vrstu čišćenja u kojoj odjednom ribate nešto što šest mjeseci niste primjećivali samo zato što bi to za tri sata mogao primijetiti netko drugi.
Sjećate se možda onih pradavnih vremena kad ste tek hodali s nekim? On ili ona prvi put dolazi kod vas, a vi odjednom dobijete potrebu toj osobi predstaviti potpuno izmišljenu verziju sebe. Verziju koja nema prašinu, nema kamenac, nema dlake u kupaonici i očito nikada ništa ne ostavlja na stolici. Do jučer ste sasvim mirno živjeli s tri šalice na noćnom ormariću i grudnjakom preko fotelje, a danas čistite kao da osoba ne dolazi na kavu nego procijeniti jeste li genetski materijal dostojan daljnjeg razmnožavanja. Ako ste muškarac, možda ste baš tada prvi put otkrili da WC školjka ima i stražnju stranu. Ako ste žena, vjerojatno ste već znali da je ima, samo ste do tog trenutka uspješno živjeli s činjenicom da se ne vidi.
Ljubavnici i ljubavnice su posebna kategorija jer, ako već donosite niz upitnih životnih odluka, red je barem da kupaonica bude uredna.
S godinama, potreba za impresioniranjem ne nestane već se samo proširi ciljna skupina. Odjednom čistimo zbog ljudi s posla, prijatelja koje dugo nismo vidjeli, gostiju koji imaju ljepšu kuću od naše ili svekrve i punice, dvije institucije zbog kojih su vjerojatno izmišljena sredstva protiv kamenca.
Nakon nekoliko sati brisanja, ribanja i uklanjanja svih dokaza da se u toj kući zapravo živi, glavni razlog cijele operacije konačno pozvoni na vrata. Uđe, pogleda oko sebe i jedva izusti: “Joj, baš ti je lijepo.”
Lijepo?!
Tri sata sam klečala kraj WC školjke da bi ti meni rekao da mi je lijepo? Reci da si vidio fuge, primijeti lajsne, pohvali slavinu, otvori jebenu pećnicu ako treba…daj mi nešto!!!
Nakon svega zapravo nemate pojma jesu li ti “gosti” išta primijetili. Možda jesu, možda nisu, a možda su cijelo vrijeme razmišljali o vlastitom poslu, djeci, kreditu, hemoroidima ili tome koliko još moraju sjediti prije nego što je društveno prihvatljivo otići kući.
Uredan dom smo pretvorili u malu potvrdu da smo uspješni, organizirani i da nam život nije kaos. Mislite da će netko izaći iz vaše kuće i reći: “Divna žena…pametna, sposobna, zanimljiva. A tek podovi.” Ljudi koje stvarno volimo ionako znaju kako živimo. Vidjeli su veš na stolici, čašu od jučer, dlake u odvodu, onu ladicu svaštaru i pećnicu za koju smo se svi dogovorili da se kroz staklo ne vidi. Vidjeli su nas kad nismo stigli, kad nam se nije dalo i kad nam je zadnja stvar na svijetu bila obrisati prašinu. I gle čuda, svejedno dolaze.
Pa me zapravo zanima…Zašto nam je, pobogu, toliko važno da netko misli da nam je čisto?