Netko konačno treba nešto lijepoga i o njima napisti. Čiste, peru, usisavaju, kuhaju, stavljaju veš u mašinu…Neki, kažu, čak samostalno promijene posteljinu. A nitko o tome ne govori. Pogotovo ne oni sami. Nikad nisam vidjela muškarca da na nekoj društevnoj mreži napiše: “Jesam li ja jedini muškarac koji nakon posla dolazi kući u “drugu smjenu” ?” Pa fotografira čarapu pored košare i objasni kako je na rubu živčanog sloma jer je ON jedini koji u ovoj kući vidi nered. Nema ni statusa: “Danas nisam htio očistiti kupaonicu. Čekao sam da vidim koliko će njoj trebati da primijeti.” Ni objave od sedamnaest odlomaka o nevidljivom muškom radu. Ništa.

Muškarci samo čiste. Tiho i dostojanstveno. Operu kupaonicu i, nevjerojatno, nastave sa životom. Muškarci kuhaju, peru, usisavaju i mijenjaju posteljinu. (Jebate led, još malo pa ćemo mi ostati bez posla.) S druge strane, žene također tvrde da rade sve. Prema mojim izračunima, prosječno hrvatsko kućanstvo čisti se otprilike 13 sati dnevno. Dakle, u prosječnom hrvatskom domu istovremeno žive dvije osobe koje rade apsolutno sve i jedna koja ne radi ništa. Matematički nemoguće, ali bračno potpuno realno.

Najbolje je što se svatko savršeno sjeća svega što je napravio sam, a tuđi rad nekako misteriozno ispari iz memorije. On zna da je usisavao prošlu subotu u 11:30. Ona zna da je prije tri mjeseca ostavio šalicu na stolu i prošao pored nje sedam puta. Kad on opere kupaonicu, očekuje barem da netko primijeti da kupaonica blista. Kad je ona opere, on uđe, popiša se i nastavi sa životom. I obrnuto, da ne ispadne da su žene evolucijski dosegle viši stupanj kućanske svijesti. Svi smo mi vrlo sposobni ne primijetiti posao koji je napravio netko drugi. Ali svoj? Svoj se uredno pamti. Nikad ne znaš kad će zatrebati u svađi.

Imam teoriju, netko serucka…Možda i oboje. Srećom, čistimo i WC. Vi se slobodno nastavite svađati tko više čisti, pere, kuha, usisava, misli, organizira, vidi, pamti i pati.

Mi ćemo doći kad završite i napraviti ono što oboje tvrdite da ste već napravili.