Ako ste nekim čudom propustili Marie Kondo, to je žena koja je od pospremanja napravila životnu filozofiju. Marie kaže da biste trebali uzeti predmet u ruke i pitati se izaziva li u vama radost. Ako izaziva, zadržite ga. Ako ne, zahvalite mu što vam je služio i pustite ga iz svog života.

Meni je to u početku zvučalo prekrasno. Zamišljala sam sebe kako smireno stojim pred ormarom i konačno postajem ona pročišćena verzija sebe kojoj život stane u tri ladice i koja nema jednu ladicu punu kablova za uređaje koje više ni ne posjeduje. Kad sam malo pogledala oko sebe shvatila sam da većina stvari koje imam ne izaziva u meni apsolutno nikakvu radost. Nemam emotivan odnos s cjedilom za paštu, produžni kabel me nikad nije usrećio, sredstvo protiv kamenca još manje, a o pegli da i ne pričam. Ali probajte ih baciti pa ćete vidjeti koliko brzo običan produžni kabel postane ljubav vašeg života.

Još su bolje stvari koje ne trebamo, ali ih čuvamo jer bi nam jednom mogle zatrebati. Ne znamo kada ni zašto, ali taj veliki dan očito dolazi i mi ćemo ga dočekati spremni, s tri nepoznata punjača, vazom koju mrzimo i kutijom na kojoj piše “razno”. Kad nam svega postane previše, ne bacamo, već kupimo organizatore. Kupimo previše stvari, onda kupimo namještaj da ih imamo gdje držati, organizatore da izgledaju kao da su tamo s razlogom i na kraju naljepnice da cijeli kaos djeluje planski. Nismo riješili nered, samo smo mu dali infrastrukturu. Svaku stvar onda godinama mičemo, brišemo, peremo i usisavamo oko nje.

Radimo da bismo kupili stvari, a slobodno vrijeme trošimo održavajući ih. Kapitalizam je tu stvarno genijalan! Prvo vam proda predmet, onda vam proda sredstvo kojim ćete ga čistiti, a na kraju vam proda knjigu od Marie Kondo koja objašnjava kako da ga se riješite. Mislim da je Marie postavila krivo pitanje.

Ne: “Izaziva li ovo u meni radost?”

Nego: “Jesam li spremna ovo čistiti sljedećih deset godina?”

…i sve bi to savršeno funkcioniralo da ne postoji još jedno, puno važnije pitanje:

“Koliko sam ovo platila?”

Ako sam nešto platila 300 eura, može Marie osobno doći, uzeti to u ruke i tvrditi da ne izaziva ništa. Ne ide nikamo! Za 300 eura ima da izaziva radost. Ako ne izaziva, spremit ću to negdje da ne gledam, ali bacit neću! Nisam glupa da bacim 300 eura.