Pričam o stolici u spavaćoj sobi koja je formalno komad namještaja, ali funkcionalno je tranzitna zona za odjeću.

Odjeća u životu ima tri stanja: čisto, prljavo i ta treća famozna kategorija, nije baš za ormar, ali nije ni za pranje. Takva odjeća završi na stolici. Na nju ide majica koju ste nosili samo dva sata, traperice koje su još skroz ok, duksa koja je za po doma…U ponedjeljak je na stolici jedna majica, u utorak dvije, u srijedu već izgleda kao instalacija suvremene umjetnosti, a do četvrtka više ne vidite stolicu. Ako nemate takvu stolicu onda imate moderniju verziju u obliku fotelje, orbitreka ili trake za trčanje.

Da li je nešto za pranje ili nije je vječna dilema. S tim u vezi postoje neke metode koje ljudi obično koriste kako bi odlučili: neki pomirišu odjeću, drugi analiziraju okovratnik, neki bez puno drame donesu hrabru odluku „ma može još“. Tako majica dobije drugu šansu u životu, ponekad i treću. Stolica sve to podnosi i postupno nastaju slojevikao u nekoj vrsti tekstilne Jenge. Ako izvučeš jednu stvar postoji realna šansa da se cijeli sustav uruši.

Najzanimljivije je što nitko nikada ne planira imati stolicu za odjeću. Ne kupiš je s tom namjenom, ali s vremenom stolica shvati svoju sudbinu. Ona više nije komad namještaja. Ona je deponij odluka koje nismo donijeli. Problem je u toj našoj čudnoj ljudskoj potrebi da sve ostavimo još malo sa strane. Još nije za pranje, još nije za ormar, još ću je nositi. Sve je nekako… još.

Tako stolica polako postane mala metafora života. Hrpa stvari koje nismo riješili, nismo odlučili, nismo završili već smo ih stavili sa strane. Privremeno, naravno, u tu najdugovječniju kategoriju. Dok jednog dana ne odlučimo da je dosta i onda sve konačno završi tamo gdje je i trebalo od početka.

U pranju.