Gledala sam sve nastavke 50 nijansi sive.
Zbog seksa, naravno.
Kao i svi ostali.

Dok su se oni vezivali, bičevali, dominirali, potpisivali ugovore o svom odnosu i glumili neku dubinu, meni je u kadru stalno smetala jedna stvar:
kako je sve čisto!
Savršeno čisto.
Sterilno.

Kao da tamo nitko nikad nije živio, jeo, posvađao se ili ostavio čašu na stolu.
Kao da ljudi tamo ne žive nego se povremeno koriste prostorom u kojem odrađuju scene između dva čišćenja.

I čistoća ima svojih 50 nijansi.
I nijedna nije seksi.

Prva nijansa je jutarnja.
Sunce uđe kroz prozor i izda sve što ste sinoć ignorirali.
Druga je ona „ma nije strašno“.
Treća je „kasnije ću“.
Četvrta je „meni to ne smeta“. A to je ona nijansa koja uvijek dolazi iz usta onoga tko ne čisti, ali uredno živi u tuđem redu.

Brišeš, pereš, ribaš, psuješ, zaklinješ se da ćeš sljedeći put zvati profesionalce.
Naravno da nećeš.
Jer ti to možeš sama.
Ti možeš sve.

Sigurno postoje dani kad sanjaš minimalističku bajku.
Tri tanjura.
Dva ručnika.
Šest sedam čaša.

Ali onda dođe susjeda.
„Joj, kod tebe je uvijek tako čisto.“

I tu nastupa četrdeset i peta nijansa.
Pasivno-agresivna.
Smiješ se, zahvaljuješ, a u glavi:
„Da. Čisto je. Jer nemam život.“

Čistoća je nekima fetiš.
I to društveno prihvatljiv.

Nitko ti neće reći da imaš problem ako ribaš do iznemoglosti.
Reći će da si vrijedna, uredna, organizirana.
Kao da je to neka moralna kategorija, a ne opsesija.

I ide tako…
Nijansa po nijansa.
Neprimjetno. Bez drame. Bez bičeva…
…dok ne shvatiš da su red i čistoća samo privremeno stanje.
Kao dijeta. Ili mir u kući.

I onda dođe pedeseta nijansa.
Ona kad te više nije briga za prašinu.

Čistoća je precijenjena.
Kao i savršeni odnosi u filmovima.

Sve ono što se stalno održava, planira i kontrolira prestaje biti uzbudljivo.
Postaje obaveza.

Zato čišćenje nije seksi.
Strast i red rijetko dijele isti prostor, osim na filmu.