Već godinama slušamo kako trebamo živjeti u skladu s prirodom, koristiti manje kemije, manje plastike, manje svega što je umjetno, kupovati lokalno i birati proizvode s manjim ugljičnim otiskom.

Prašina u potpunosti odgovara tom opisu i trebala bi se savršeno uklopiti u naš wannabe održivi lifestyle.

Lokalno je proizvedena, ne putuje preko pola svijeta, ne dolazi zamotana u tri sloja plastike, ne troši struju, ne testira se na životinjama, veganska je, nastaje sama i potpuno je besplatna. Max tri dana da ne obrišete policu i priroda vam velikodušno vrati komadić sebe; malo peludi, malo tekstilnih vlakana, malo kože, malo života. Pravi mali ekosustav, bez dostave i bez pretplate.

Da sam bila dovoljno pametna da je prije deset godina zapakiram u matiranu staklenku, zalijepim etiketu “Wild Organic Home Dust” i napišem da je ručno prikupljena u malim serijama, danas bi je prodavala za 49 eura. Stajala bi na polici pokraj himalajske soli, influenceri bi snimali reelove dok je nježno razmazuju po komodi, pritom objašnjavajući kako sterilni prostori uništavaju mikrobiom, narušavaju energiju prostora i prekidaju naš iskonski odnos s prirodom.

Prirodu očito volimo, samo smo prilično izbirljivi oko toga u kojem nam se obliku smije pojaviti. Kupujemo organsku salatu i raznježimo se ako na njoj pronađemo bubamaru, plaćamo ozbiljan novac za kremu koja sadrži mineralnu glinu iz netaknute prirode, oduševljavaju nas drvo, kamen, lan i svi oni divni nesavršeni materijali koji nas navodno vraćaju korijenima, ali neka nam ta ista priroda sjedne na crni televizor, ostavi pelud na prozoru ili sloj minerala na slavini…taj iskonski odnos s planetom nam postaje iritantan.

Kad nam priroda dođe sama, googla se servis za čišćenje i odjednom priroda više nije seksi.

Tu nastupamo mi, vjerojatno jedni od najvećih neprijatelja održivog razvoja. Upadamo ljudima u kuće i poslovne prostore s usisavačima, krpama i sredstvima i sustavno uklanjamo sve ono što je priroda strpljivo gradila. Pobijemo cijeli ekosustav kao da je invazivna vrsta, naplatimo i odemo. Kad to ovako napišem, moj poslovni model stvarno zvuči idiotski. Zarađujem tako da uklanjam nešto što je prirodno, lokalno, održivo i besplatno i nakon toga isti klijenti zovu ponovno.

Volimo prirodu ako je lijepo fotografirana, dizajnerski zapakirana i dovoljno skupa da se njome možemo pohvaliti. Ova obična, bezobrazna verzija koja ulazi kroz otvoren prozor bez pitanja očito nije dovoljno premium.

Za nju se uredno plaća da nestane…nadam se da će tako i ostati. Netko ipak mora platiti moje račune.