Scena: Subota ujutro. Kuhinja. Zona sumraka.
Netko gleda Netflix. Netko gleda mrlju na podu.
Razlika u prioritetima.

„Ajmo danas malo počistiti.“
„Pa čisto je.“
„Ne mogu više ovako.“
„Šta te briga. Dom je tamo gdje ti je srce, ne gdje ti je krpa.“

(Pas ispod stola žvače nešto što definitivno nije njegovo.)

„Dom je tamo gdje ti nije bed sjest na pod bez da pokupiš e.coli.“
„Pod nije za sjedenje.“
„Ne znam tko je gori, ja što još pokušavam ili ti što misliš da se prašina sama sredi.“
„Prašina? Ovo je samo…život.“

(Pas kihne. Na podu se digne oblak prašine.)

(Mop stoji u kutu. Netaknut.)

Svaki pokušaj “ajde da počistimo skupa” završi kao reality show:
Puno drame, malo rezultata.

Na kraju, netko pukne.
Uzima mobitel.
Ne gugla „kako spasiti vezu“ nego „servis za čišćenje“.

Nakon toga, prostor diše.
Ljudi dišu.
I netko konačno sjedne na kauč bez da pomakne tri sloja srama.

Bez riječi.
Bez predavanja o „toplini doma“ koju navodno stvara sloj masnoće na napi.

Dvoje ljudi dijeli prostor.
Jedno vidi nered. Drugo vidi karakter.
Jedno čisti. Drugo filozofira.

Ali tek kad netko treći dođe i sve očisti, svi opet pričaju o vremenu, a ne o prašini.