Ljudi vole čist stan.
Još više vole osuđivati tuđi prljav.

Ali rijetko tko zna što se iza njega krije.

Došli smo čistiti jedan stan jer nas je nazvao gospodin koji je godinama u depresiji.
Napustila ga žena.
Ostao je sam. U mraku, u tišini i prašini.

Kad kažem da je bilo teško, ne mislim na čišćenje koje su kolegice odradile.
Mislim na pogled u to kako izgleda kad čovjek stvarno potone.

Ovo što vidite na slikama nije prljavština.
To je bol koja se sušila na pločicama.
To su suze koje su isparile na ogledalu.
To je čovjek koji se raspao, tiho i polako.

Tu se tuga taloži godinama.
Svaka mrlja je dan kad nije imao snage.
Svaki sloj masnoće je tjedan kad nije ustao iz kreveta.
Svaka čaša u sudoperu je misao da više ništa nema smisla.

Mi smo došli počistiti.
U stvarnosti smo gledali što ostane kad ti život uzme volju.
I nismo samo ribali pločice.
Ribali smo očaj.
Skidali slojeve tuge.
I negdje ispod svega, pronašli smo pod i čovjeka na njemu.

Ljudi vole reći da je netko lijen.
Da se zapustio.
Da mu se ne da.
Da mu treba „samo malo volje“.

Ne treba mu volja.
Treba mu pomoć.

Neću glumiti sveticu, mi smo posao odradili i naplatili.
Ali, rijetki bi ga uopće prihvatili.

Čistoća možda ne liječi dušu,
ali može biti prvi znak da život opet miriše na bolje.

Mislite da se depresija vidi po tome što netko šuti, ne izlazi, ne smije se.
Depresija smrdi.
Na ustajalu kavu. Na vlagu. Na zaborav.

Neki bi rekli: „Kako netko može živjeti u ovome?“
Može.
Kad ti se raspadne svijet, ne mariš je li sudoper pun padela i noževa.
Ne vidiš kamenac i prašinu.
Samo preživljavaš.

I kad sve oribaš, baciš, opereš…ostaneš s mislima:
Kako zapravo nitko od nas nije siguran od takvog kaosa.

Depresija ne bira.
Samo ti polako ugasi svjetlo.
I ti ni ne skužiš da si u mraku.

Nije prljavo. Nego tužno.