Znam službenu verziju priče o kralju Piru, o velikoj bitci, puno mrtvih… Pobijedio je, ali je pobjeda bila toliko skupa da je navodno rekao: “Još jedna takva pobjeda i propali smo.” To je službena verzija za štrebere.

Ja sam uvjerena da postoji druga, puno logičnija verzija koju povjesničari iz nekog razloga prešućuju.

Pir je imao obitelj, bilo je ljeto, žena ga je pogledala i rekla: “Kad si već doma…mogao bi ispeglati veš.” Kao i svi muškarci koji još nisu naučili prepoznati rečenice koje mijenjaju tijek povijesti, Pir je odgovorio: “Ma naravno bejbe, sve za tebe!”

Bio je uvjeren da to neće biti tako strašno. Ja sam bila jednako naivna. Za vrijeme korone, u onom čudnom razdoblju kad smo svi bili uvjereni da ćemo iz izolacije izaći kao bolji ljudi, netko je pekao kruh, netko učio talijanski, netko kupio sobni bicikl, a ja sam kupila vrhunsku parnu postaju, iskreno vjerujući da problem nije u peglanju nego u pegli. Vrlo brzo sam shvatila da ne postoji pegla zbog koje ćeš zavoljeti peglanje. Postoji samo bolja tehnologija za posao koji i dalje ne želiš raditi.

Stoji tako Pir usred ljeta, klima radi tutta forza, a parna postaja (imao je isti model kao i ja) istovremeno grije prostoriju kao da pokušava poništiti sve što klima napravi…i onda, nakon tri sata, dogodi se čudo. Košara je prazna! Pirova pobjeda!

Ako nikad niste iskusili taj osjećaj, teško ga je objasniti. To je trenutak sreće koji bi se trebao prodavati u bočicama.

Pir je žrtvovao najlijepši dio ljetnog dana, odrekao se kave na terasi, mora, knjige, lijenosti, svega onoga zbog čega ljeto uopće postoji…da bi nekoliko sati njegova gospođa i on “uživali” u praznoj košari. Pir nije gledao mrtve vojnike kad je izgovorio onu slavnu rečenicu. Gledao je u praznu košaru za veš i zbrajao sve što je propustio.

Poštujem Pira i sve ljude koji vole peglati. Ja nisam jedna od njih. Neke pobjede previše koštaju,  zato neke bitke ne vrijedi započeti, treba ih delegirati.