Imamo vrlo čudan odnos s čišćenjem. Mjesecima živimo sasvim normalno s prašinom.

Prođemo pored lustera i vidimo da je malo siv. Ma dobro je. Sudoper? Može još jedan dan. Rubovi vrata? Zaboli me…

Postoji cijela jedna faza života koju zovemo civilizirano ignoriranje. Ne radi se tu o lijenosti, radi se o optimizmu. Svi vjerujemo da ćemo sutra imati više vremena, više energije i više volje za čišćenje nego danas.

I onda na red dođe generalkа i dan kad odlučimo da ćemo od sutra živjeti organiziran život.Točno pred Božić, Uskrs ili kad dolaze gosti. Savršen tajming. To je zato jer su naši vlastiti standardi fleksibilni, a tuđi pogledi nisu.

Tada se u ljudima probudi neka posebna energija popraćena fatalnom rečenicom bez koje ne prolazi ni jedna generalka:„Sad kad već čistimo…“ Tu obično počinje pravi kaos. Penjemo se na stolice, rastavljamo lustere, čistimo kristal po kristal kao da restauriramo Versailles.

U mom poslu to vidim stalno. Većina ljudi ne čisti malo i redovito, uglavnom se čisti rijetko i herojski.

Generalka je mali ritual. Dan kad odlučimo da od sutra vraćamo stvari na mjesto, brišemo stol odmah nakon ručka i nikada više ne ostavljamo šalicu u sudoperu.

Ako je generalka bila za vikend, taj novi život obično traje do utorka.