Odmah zvuči kao vino, svijeće i loše odluke.

Muškarci je zamišljaju u čipki.
Žene je zamišljaju kao konkurenciju.

Francuzi su od svega napravili romantiku.
Mi na Balkanu od svega napravimo roštilj i pregovore.

Ja vodim firmu za čišćenje.

Nitko mi nikad nije rekao:
„Romana, pošalji jednu francusku u 6 ujutro na Kukuljanovo.“

Kažu:
„Može li malo jeftinije?“
I moj osobni horor:
„To je samo čišćenje.“

Samo čišćenje.
Samo higijena.
Samo reputacija.
Samo prvi dojam kad vam klijent uđe u poslovni prostor.

Samo disanje.
Primijetiš ga tek kad ga nema.

Francuska sobarica je kostim.
Čišćenje je ekonomija.

Nije pernata metlica, nego profesionalni usisavač.
Nisu čipkaste rukavice, nego nitrilne.

Ovo je operativa, logistika, ljudi, vozila, bolovanja, godišnji, PDV koji moraš platiti…

Francuska sobarica ima scenarij.
Mi imamo troškovnik.

Najveći fetiš na tržištu nije francuska sobarica.
Najveći fetiš je niska cijena.

Tu nestaje sva erotika.
Tu počinje realnost.

Jer svi vole čisto.
Samo ga rijetki žele platiti.

Francuska sobarica je fantazija za odrasle.
Profesionalno čišćenje je infrastruktura za ozbiljne.

Moje žene ne nose čipku.
Nose odgovornost.
Ne dolaze zavoditi.
Dolaze odraditi posao koji vam je „samo“ dok ga netko drugi radi.

Ako vam treba fantazija imate internet.
Ako vam treba standard znate gdje smo.

Bez čipke.

I da, priznajem, moj osobni fetiš je klijent koji plati na vrijeme.

To je meni erotika.