S manje dionica i više veša.

Vikend je iza nas.
Htjela sam samo popiti kavu u miru…ali zaboravila sam da sam 2x rodila.
Kad sam rodila, mislila sam da će to biti kao reklama za Pampersice: puno smijeha, tople dekice, mlijeko i oblaci.

A zapravo su u moj život ušla bića koja proizvode nered brže nego što mogu izgovoriti: „Nemoj to dirat’!“
Jedna viče da ne zna gdje su joj tenisice (na nogama su), druga želi tost s maslacem, ali ne taj maslac nego onaj „drugi“.
Klasika.
Stan izgleda kao Hirošima ’45-te.
Zanimljivo, baš 6. kolovoza 1945. bačena je atomska bomba na Hirošimu, a 6. kolovoza 2016. rodila se moja mlađa kći.
Čista koincidencija.
Od tada, eksplozije su redovite.

„Uživaj, rastu prebrzo.“
Kažu.
Onda prođe nekoliko godina i pomislim: „Sad će bit’ lakše.“
Neće.
Samo promijene oblik nereda.
Nekad su bile pelene, sad su papiri, školske bilježnice, tajice, šljokice (ipak su to dvije curke) i čarape.
Svugdje.

Perem, brišem, trčim, kuham, peglam, šaltam se između dječjih svađa, rokova i mejlova i negdje između zaboravim tko sam bila prije nego što sam postala “mamaaaa”.

Svi pitaju: „Zašto si živčana?“
Pa eto, valjda od previše odmora.

Naravno da ih volim.
Ludo, bezuvjetno, i iako me dovedu do ludila, istovremeno me pune ljubavlju.

Ali kad se zaključam u kupaonicu „da se istuširam“, to nije tuširanje.
To je terapija.
To je tišina od pet minuta.
To je trenutak kad razmišljam o svemu i ničemu, dok jedna viče iza vrata:
„Mamaaa, samo da te nešto pitam!“

Ne mogu delegirati majčinstvo.
Ali mogu staviti vlastiti stan u raspored svog servisa i delegirati čišćenje.

Jedan task manje. ✅