Balkanska higijena

“Nemoj sjediti na krevetu u toj robi!” Kad god izgovorim tu rečenicu jednoj od svojih kćeri u istom trenu se pretvorim u vlastitu mater, baku  i svaku ženu s Balkana rođenu između 30-tih i 90-tih. Ne nasljeđuju se samo oči i karakter, već i ta higijenska psihoza.

Ako ste odrasli na Balkanu, znate da kod nas higijena nikad nije bila samo higijena. Odgajani smo  da sve izgleda uredno i čisto, da sjaji i miriši. Opsjednuti smo površinama i prvim dojmom koji ćemo ostaviti na goste. Na Balkanu se ne čisti zato što je prljavo, čisti se zato jer bi netko mogao doći.

Odrasli smo u kućama gdje je daljinski imao veću zaštitu nego većina djece. Sjećate se onog celofana preko tipki? Daljinski star deset godina, brojevi izblijedjeli, tipka za pojačavanje radi samo ako je stisneš pod nekim kutem…ali folija netaknuta. Nitko nije smio skinuti tu zaštitu. Bože mi prosti da na daljinski dođe prašina, masnoća ili otisak ljudskog prsta. To je bio simbol balkanske opsesije da nešto izgleda očuvano. Uz to, imali smo i kauč koji je bio prekriven dekicom da se ne uništi, posebne čaše  za goste, tanjure za posebne prilike, ručnike koje nisi smio dirati jer su bili za goste. Pola kuće bilo je namijenjeno ljudima koji u njoj nisu živjeli, a mi ostali smo nekako bili podstanari. Ispada da su gosti živjeli bolje od nas.

Balkanska higijena nikad nije bila borba protiv bakterija, to je bila borba (i još uvijek je) protiv tuđeg mišljenja.

Kod mene danas više nema “tog” daljinskog. Nažalost nema ni nekih koji su ga čuvali kao nacionalno blago. Ostale su samo njihove rečenice poput one s početka ovog teksta. Valjda tako izgleda nasljedstvo na Balkanu. Ne ostave ti svi vikendicu ni milijune (meni nisu). Neki ti ostave svoje navike, svoje strahove i svoje opsesije…i način na koji su te voljeli, pa naslijediš nervozu zbog mrvica i osjećaj krivnje kad netko dođe u neuredan stan.