Kod kuće smo uglavnom pristojni ljudi. Kad nešto prolijemo, obrišemo, kad nam nešto padne na pod, podignemo, a ako netko prođe s prljavim tenama preko upravo opranog poda, vrlo brzo mu objasnimo osnovna pravila suživota. Ne radimo to zato što smo posebno uredni, nego zato što jako dobro znamo tko će to poslije čistiti.
Otkad se bavim čišćenjem, počela sam primjećivati neke neobične zakonitosti ljudskog ponašanja. Ništa znanstveno dokazano, ali nakon dovoljno kupaonica, ureda i apartmana valjda razviješ vlastitu granu antropologije. Jedno od važnijih otkrića je da urednost nije osobina nego okolnost. Ista osoba može biti neurotično uredna i potpuno ležerna, a za transformaciju joj ponekad nije potrebno ništa više od jednog check-ina.
U hotelu naš odnos prema materijalnom svijetu odjednom postane puno opušten. Bijeli ručnik, koji kod kuće peremo odvojeno i živciramo se čim poprimi onu neodređenu nijansu bivše bijele, postaje višenamjenski komad industrijskog tekstila kojim se može skinuti šminka, obrisati prolivena kava, pod kupaonice, cipele, a po potrebi vjerojatno i provjeriti ulje u autu. Slična promjena osobnosti događa se i na poslu. Osoba koja doma odmah stavlja šalicu u perilicu može u uredskoj kuhinji ostaviti tanjur sa sasušenim ostacima bolonjeza i mirno otići na sastanak o odgovornosti, timskom radu i kompanijskim vrijednostima.
Jer će to Netko.
Netko je, inače, fascinantno biće. Pere šalice, briše stolove, skuplja smeće, mijenja vrećice, čisti WC i uklanja posljedice svega što smo napravili u onom kratkom periodu između “nije moje” i “netko će”. Naravno, nije potrebno ribati hotelsku kupaonicu prije check-outa niti očekujem da zaposlenici usisavaju ured prije odlaska kući. Ljudi plaćaju čišćenje upravo zato da to ne moraju raditi, a ja od toga, hvala lijepa, živim. Ali postoji razlika između ostaviti nešto za čišćenje i ostaviti nešto samo zato što znaš da to nećeš čistiti ti.
Između krpe i usisavača došla sam tako do jednog sasvim beskorisnog, ali zabavnog zaključka: kamenac se najviše voli lijepiti za tuš kabine, prašina za crni namještaj, a ljudska ležernost za sve što nije naše. Fascinantno je koliko brzo možemo prijeći put od “Pazi, to je novi parket!” do “Ma pusti, očistit će.”
Dovoljno je da parket nije naš.