Nadu da ovaj put neće biti toliko naporno. Puno ljudi voli kupovati stvari za čišćenje, ali ti isti ljudi baš i ne vole čistiti.

Ljudi vole kupovati osjećaj da su uredni i da žive malo bolje nego što zapravo žive. Ali, prije ili kasnije netko ipak mora očistiti taj wc. Prašina dođe svima, redovito i bez diskriminacije.

Polica puna skupih sredstava izgleda kao da imate život pod kontrolom. Ručnik od organskog pamuka, mirisna svijeća koja košta kao manji servis auta. Dyson radi odlično i Rituals miriši brutalno. Ali nema tog mirisa koji će promijeniti činjenicu da ste upravo rukama izvlačili dlake iz odvoda. U trenutku kad kleknete kraj wc školjke s četkom u ruci, Dyson više nije statusni simbol, a vi ste samo osoba koja riba wc. Isto vrijedi za kuhinju. Možete imati radnu ploču od talijanskog mramora, slavinu koja košta kao polovna Vespa i sredstvo koje miriši na „jutro u luksuznom resortu na Baliju“. Dokle god stružete osušeni umak od pomidora star tri dana, niste na Baliju. U kuhinji ste i stružete.

Najmanje je naporno kad netko drugi čisti.

Kad se vratite kući, a kupaonica blista, kad ne znate gdje su vam gumene rukavice jer ih mjesecima niste imali potrebu koristiti i kad vikend ne provedete klečeći na pločicama.

Mene ne impresionira Dyson. Mene impresionira netko tko subotom ne čisti.