Nije nestalo. Samo se negdje putem razvodnilo između „moram još ovo“ i „ne mogu više“.

Postoji jedna urbana legenda: žena koja ima djecu, posao, obaveze i još uvijek stigne ribati fuge vikendom.
Ako je sretnete, javite, zanima me na čemu je.

Nekad sam čistila iz gušta. Krpa u ruci, mir u glavi. Sve na svom mjestu, uključujući i mene. Onda život odluči malo začiniti stvari. Ubaci muža, djecu, više kvadrata, odgovornosti i onu sitnicu zvanu umor koji ne prolazi ni kad spavaš. I odjednom više ne čistim da bi bilo lijepo, nego da bi bilo podnošljivo.

Svi možemo čistiti (neki čak i znaju kako) ali nitko nema vremena. Svejedno si i dalje ponavljamo da ćemo „ulovitivikend“, „riješiti to navečer“, „samo da ovo prođe“. Neće proći, samo će doći nešto novo, uvijek dođe. A dođe i onaj trenutak kad shvatiš da si subotu dala pločicama, nedjelju vešu, a sebe opet nisi ni pogledala. Kao da si dodatak vlastitom životu, a ne glavni lik.

Ne trebaš sve stići. Nitko ne stiže, samo neki bolje glume i imaju bolji marketing.

Ako već možeš kupiti vrijeme, kupi ga i vrati ga sebi, ne pločicama.