Petak popodne. Laptop zatvoren. U normalnom svijetu to je signal za život. U tvom svijetu to je signal da se prešaltaš iz digitalnog stresa u analogno ribanje.
Ljudi idu na afterwork. Ti ideš u Plodine po varikinu.
Subota. Netko jede brunch.
Ti k’o manijak iza frižidera vadiš mrkvu iz dvajst druge. Napokon imaš vremena. 
Kad kažeš “napokon imam vikend da sve sredim”, to nije entuzijazam, to je dijagnoza.
Netko ide na masažu.
Ti ribaš štokove.
Jer “tko zna kad ću opet moć ovako sve detaljno”.

Nedjelja. Dan za meditaciju. A ti dezinficiraš dasku i vadiš dlake iz odvoda. Zaboravi planinarenje, masažu, sex, sve ono što Instagram misli da se vikendom događa. Ti se nisi ovako znojila ni kad si rađala, ali eto, bojler blista.

I kad napokon sjedneš…ne da ti se više ni živjeti u tom savršenstvu.
Jer si preumorna.
Jer te boli rame.
Jer si uložila 14 sati u nered koji će se vratiti do utorka.

Zove se V I K E N D
T O Č K A.