Imam ladicu.

Ne onu korisnu.
Ne onu s punjačem i kemijskom koja radi.
Ovu drugu, ladicu punu “možda”, “jednom”, “ali ipak”…

U njoj nema ničeg korisnog.

Baterija koja više ne radi.
Jedna pre rastegnuta gumica za kosu. Račun za blender koji sam kupila kad sam mislila da ću piti smoothieje svaki dan.
(Treći dan sam se vratila kavi, još sam skoro i cigarete dodala toj kavi.) I još cijeli grop nečeg pod zajedničkim nazivnikom “možda će zatrebati”.

Ali nikad ne zatreba.
Samo smeta.

“Baci!”
“Očisti prostor, očistit ćeš i glavu!”

Bacim samo račun, i vrijeme provedeno iznad ladice.

Vratim ostalo.

Nema veze.
Zatvorim ladicu.
Otvorim Netflix.
Lakše je bingeat tuđe probleme nego počistit svoje.